Preporuke

Izašao je Šerlok Holms u režiji Gaja Ričija. Od režisera koji nam je dao Dve čadjave dvocevke, Sneč i Rokenrolu, potpuno je logično što se digla tolika frka oko filma. Mislim, sigurno je hajpu doprinela i Warner Bros. produkcijska mašinerija sa svojim predrkanim trejlerima i reklamama, ali se ne može reći da je bezrazložno što je gomila ljudi pohrlila da pogleda taj film ako se u obzir uzme ekipa ispred i iza kamere.

Ja taj film još nisam odgledao. Ali hoću. Samo iz jednog razloga. Ne verujem tuđem ukusu kad god se povede rasprava o nekom filmu/muzici/video igri/predstavi/izložbi/itd. Pri tom, od velike pomoć mi u odlučivanju bude kada razgovaram sa nekim ko je film/muziku/video igru/predstavu/izložbu/itd već video. Dijalog ide otprilike ovako:

Ja: Jesi gledao novog Šerloka?
Sagovornik: Jesam.
Ja: Kakav je?
Sagovornik : Do jaja!
Ja: I?
Sagovornik: … (nemo me posmatra, zbunjen)

Eventualno bude u ovoj formi:

Ja: Jesi gledao novog Šerloka?
Sagovornik: Jesam.
Ja: Kakav je?
Sagovornik : Sranje!
Ja: I?
Sagovornik: … (nemo me posmatra, zbunjen)

Naime, u velikoj većini slučajeva se desi ljudi misle da je dovoljno da mi kažu da li im se dopalo ili ne i da su time odgovorili na moje pitanje. Ako im kažem da to nije dovoljno, nego da bih voleo da mi ispričaju šta je tu dobro, a šta ne ili ako sam loše raspoložen, pa mi dođe da budem bash bezobrazan i nekoga malteretiram onda to formulišem kao: “Da li je dobar? Ako jeste, zašto jeste. Ako nije, zašto nije” Pritom to izgovorim brzo i izbuljim se, malko se nagnem ka sagovorniku i chekam da mi odgovori, nestrpljivo tapkajući nogom. To ih dovede do ludila.

Ludilo se ogleda u maničnom ponavljanju skorojevićke mantre da “svako ima svoj ukus.” Pa ako imaš ukus, onda ga i obrazloži, molim te. Ne možeš da mi mašeš ispred nosa tu nekakvim imaginarnim “ukusom” i da očekuješ da to progutam. Mene interesuje nešto dublje. Moram da vidim šta taj tvoj ukus podrazumeva. I ne možeš samo da mi citiraš zicer umetnička dela, znajući da su opšteprihvaćena, jer te upravo tu čekam.

Svako sa pola mozga zna da ne živi u savršenom svetu. Onaj koji ima jednu moždanu ćeliju više će skontati da u nesavršenom svetu ima jako malo savršenih stvari. Stvari su ogledalo sveta. U takvom svetu ne postoji ništa što je skroz dobro ili skroz loše. Postoje samo stvari koje nam se dopadaju i koje nam se ne dopadaju. A i one koje nam se dopadaju su daleko od savršenih. One imaju svoje vrline i svoje mane. Ako mogu sam sebi da navedem jednu manu i jednu vrlinu, onda znam da sam gledao film/slušao muziku/igrao video igru/gledao predstavu/ bio na izložbi/ itd. To znači da sam posvetio vreme i pažnju tom umetničkom delu. A umetnička dela bogato nagrađuju one koji im posvete pažnju. Probaj da nađeš simbole i emocije koji nisu eksplicitno prikazani i/ili navedeni. Ranije bi ih možda insistirao da postoji samo jedna dobra interpretacija. Sad mi je kul što drugi imaju drugačije asocijacije od mene. U velikom broju slučajeva se desi da to obogati moju interpretaciju. Ne verujem tuđem ukusu, ali preporuke rado primam.